Pouke lipanjskog selfija

Manija snimanja selfija – zbog koje ljudi nerijetko i ginu – pokazala je ovoga lipnja u Piacenzi svoje bizarno lice: dok su bolničari na peronu pomagali ozlijeđenoj Kanađanki, koja je pala s vlaka i izgubila nogu, mladi je čovjek na susjednom peronu fotkao selfi, tako da uz svoj autoportret uhvati i prizor nesreće. Za peh snimio ga je talijanski reporter Giorgi Lambri i preko agencija ROPI/Alamy proslijedio snimku u medije, a s njih su ih prenijeli bezbrojni korisnici društvenih mreža, svalivši drvlje i kamenje na neimenovanog turista: „Posve smo izgubili osjećaj za etično“, napisao je Lambri u svojem članku; novine Liberta članak su naslovile, u tipično talijanskom suzdržanom stilu, „Neočekivano barbarstvo: selfi uz tragediju“; „Malo ima nade za humanost kada vidite da je svjedok napravio besramni selfi sa ženom koju je udario vlak i kojoj će ubrzo amputirati nogu“, napisala je jedna korisnica Twittera.

A profesionalni fotograf? Pa on je učinio navlas isto što i turist – stajao je sa strane i slikao nesreću; istina, nije u kadar stavio i sebe, ali je zato fotografiju distribuirao uz plaćanje. Zašto narcističko snimanje, uz besplatno dijeljenje, izaziva zgražanje, a snimanje u kojem je snimatelj skriven, ali uslugu naplaćuje, izaziva odobravanje? Pa zato što smo se na djelatnost drugih već navikli, a na djelatnost prvih još nismo.

Ovaj drugi profesionalni je izvjestitelj, kako je i sam rekao u svojim novinama: „Ja sam novinarski veteran koji je često izvješćivao o zločinima, i vidio sam mnogo užasnih prizora, ali ovo me zbilja ražalostilo.“ Mediji često, čak i tipično, izvješćuju o zločinima, a ta izvješća mora netko pisati. Još je bolje ako ih i snimi – tada na portalu dobijemo fotogaleriju s upozorenjem da se ne otvara jer slijede šokantni prizori, što dakako samo potiče čitanost i gledanost. If it bleeds, it leads, staro je anglosaksonsko pravilo žutog tiska koji dobro zna da će krv, znoj i suze najjače privući čitateljstvo. Evolucijski psiholozi reći će da smo taj interes razvili još u zori čovječanstva, u afričkim savanama, kada je pravodobno saznanje vijesti o tome da je našeg rođaka iz čopora rastrgao lav ili ujela otrovnica moglo značiti razliku između života i smrti. Oni ciničniji okrivit će vječnu ljudsku glupost i sklonost sadizmu.

U svakom slučaju, riječ je o vijestima koje se ne obraćaju ni srcu ni mozgu, već leđnoj moždini, a ona se ježi već od sama naslova. Ta pogledajte inicijalni talijanski naslov: gubitak noge teška je nevolja za svakoga, ali nije čak ni osobna „tragedija“, a kamoli društvena; selfi u toj prigodi jest neoprezan, glup, površan, isprazan… recite što hoćete, ali još je daleko od „barbarstva“. Slažem se s onom tviterašicom da ima „malo nade za humanost“, ali da je ovo kap koja je prelila čašu, ne znam baš…

„Najgore što taj tip uopće ne razumije koliko je grozno to što je napravio“, jada se talijanski fotograf, jamačno žestoko gestikulirajući dok piše tekst. Slučajni turist jamačno doista ne razumije što je napravio, pa ću to umjesto njega reći ja: odaslao je novu vrstu vijesti, utemeljenu na osobnom iskustvu i bez naplate. Društvene mreže preplavljene su takvim vijestima, a njihova distribucija temelji se na privatnim vezama: prijatelji i pratitelji dijele informacije ljudi i organizacija koji ih zanimaju, a to onda potom dijele njihovi prijatelji i pratitelji, u bezbroj koncentričnih i isprepletenih krugova.

Dok se odvijala ta zbrka u Piacenzi, Bloomberg, medijska korporacija i veliki proizvođač softvera za međunarodnu financijsku trgovinu, objavio je vijest o japanskoj informativnoj kompaniji JX Press Corp. u kojoj vijesti ne traže novinari, nego inženjeri. Utemeljio ju je prije deset godina Katsuhiro Yoneshige i u njoj razvio programe koji munjevito pregledavaju nepregledne oceane privatnih objava po društvenim mrežama, u njima prepoznaju vijesti i prosljeđuju ih drugim medijskim servisima. Nekad potroše pet minuta, nekad deset, ali pokazalo se da su brži od klasičnih medijskih agencija. Softver analizira sve – riječi, slike, interpunkciju – i povezuje ih s lokacijama, arhivom i drugim medijima, a ponajprije ih provrti kroz vlastiti program za razlikovanje lažnih od stvarnih vijesti.

Potpuno je jasno zašto je Bloombergu zanimljiv JX Press Corp: u svijetu gdje financijske transakcije već odavno obavljaju kompjutori, sposobni naći valutne razlike od djelića centa na različitim stranama svijeta i na njima zaraditi, zadobivanje važne informacije makar i minutu prije može zajamčiti profit. Dakako, ako su vijesti istinite, a zasad nije jasno koliko se japanskim inženjerima može vjerovati i jesu li više istinoljubivi od, recimo, talijanskih novinara.

U svakom slučaju, turist je u prednosti nad novinarom – njegov selfi bit će lansiran odmah, a novinar mora ipak otići u redakciju; čak ako i pošalje sliku putem e-pošte, opet će njegovi kolege na portalu izgubiti dragocjene minute dok je ne preuzmu, napišu članak i opreme ga; a onda će to tek za sat vremena biti na radiju, tek navečer na televiziji i tek sutra u novinama. Zbog toga je turist iz Piacenze, u bijelim bermudama i majici kratkih rukava, bezimen i zamućena lica, medijska budućnost. On je jedan od stotina milijuna ljudi koji dragovoljno i besplatno pune nepregledne internetske galaksije slikama i riječima. Na njih vrebaju algoritmi koji će svojom programiranom inteligencijom prepoznati nesreće i katastrofe, uspjehe i neuspjehe, neprilike i prilike, i pretvoriti ih u nečiju zaradu. Gledatelj je tu suvišan, jer zasigurno neće primijetiti da je strojno proizvedena vijest stigla koju milisekundu prije nego da ju je napisao živ čovjek.

Giorgi Lambri i njegove novine, patetično nazvane Liberta, medijska su prošlost, zajedno sa svojim urednicima i naslovima, sa svojim suosjećanjem i etikom, sa svojom potragom za istinom i pravdom. Eto, to je bilo ono nemoralno što se dogodilo na peronu u Piacenzi.